Preseljenje u drugu državu ili Zašto sam rekla “ne” zanimanju iz snova

U svom prvom članku predstavila sam vam se i spomenula da sam završila učiteljski fakultet. Još od malena je to za mene bilo zanimanje iz snova. Još kad se njime mogao zarađivati novac, nitko sretniji od mene! Da će mi preseljenje u drugu državu pobrkati sve račune, nisam nikad ni pomislila! Bio je to izazov za koji nikada ne možete biti dovoljno pripremljeni, evo i zašto!

Nakon što sam u ljeti diplomirala, nije bilo teško pronaći prvo radno mjesto odmah istu jesen (isprva samo na zamjeni, ali sa dobrim izgledima za neograničeni ugovor). Plaća je bila redovna, točna u dan. Imala sam ono o čemu mnogi sanjaju, a ipak sam iz dana u dan odlazila na posao sve manje oduševljena. Sve više nesretna. Radeći posao za koji sam se godinama pripremala.

Sve su češće bile večeri kad sam se pitala ima li uopće smisla truditi se kad vidiš da ne ostvariš ciljeve koje si postaviš. Ne znam poznajete li taj osjećaj, ali vjerujte mi na riječ, ni malo poticajan. Nisam po prirodi tip koji odustane nakon prvog problema, trudila sam se iznova, prisjećala se da radim ono o čemu sam sanjala od malena. Na žalost, nije ni to pomoglo. To jednostavno nije bio život koji sam si mogla zamisliti da živim do mirovine.

U isto to vrijeme bila sam u sretnoj vezi i došlo je do trenutka da odlučimo gdje ćemo živjeti – zajedno. Da g. Lovaš dođe u Hrvatsku, ili ja za Njemačku. On je imao stalni ugovor i zanimanje iz snova (informatičar bio i ostao), ja ugovor na neodređeno i posao koji je svaki dan postajao sve veće razočaranje.

Pogađate da odluka nije teško pala ;) . Odlučila sam dati otkaz u školi i preseliti k njemu.

Mnogi neće razumjeti vašu odluku o preseljenju, ali to nije vaš problem

Trebalo je malo hrabrosti za okrenuti kormilo za 180º, ali kada sam donijela odluku, znala sam da ispravnija ne može biti. Prvi (i do sada zadnji otkaz u životu) nije bilo lakše dati.

Da ne bude sve crno, kolege s kojima sam radila bili su za poželjeti, radna atmosfera jako dobra. Ali kad fali ono najvažnije, ispunjenost poslom koji se radi, onda i dobri kolege ne mogu spasiti stvar.

Par mojih najbližih još ni danas ne razumije odluku da više ne želim biti učiteljica, da se jednostavno nisam “pronašla” u tom poslu. Kako možeš prestati raditi ono za što si se godinama školovala? Zašto to drugi mogu raditi godinama, a ti ne želiš? I zapravo, kako uopće možeš napustiti državu koja ti je školovanje omogućila?

Prije 11 godina kada sam donijela odluku, nisam ni bila svjesna da sam izašla iz “utrke štakora“, da sam prestala raditi samo da bi zaradila novac iako me put do tog cilja svaki mjesec sve više činio nesretnom.

Ne gubite vrijeme na posao koji ne volite; strast će vam pomoći da budete učinkovitiji. (D. Trump)

Što radim danas?

Kada su mi djeca krenula u vrtić, imala sam opet više vremena (makar su ostajali samo do 12) i počela sam i ja raditi u tom vrtiću, u kuhinji. Prilika se ukazala iznenada, i bila je idealna jer je radno vrijeme od 8 do 13 sati, u državnoj službi, 2 minute od stana, i umjesto da plaćam skupe tečajeve njemačkog jezika, imam ga priliku usavršavati svaki dan, a da za to još i dobijem novac :) .

Oni isti iz početka priče sada opet ne razumiju kako sa diplomom u ruci mogu raditi kao ispomoć, kakvo je to radno vrijeme od samo 5 sati dnevno, prava mama radi barem 8 sati, najbolja je supruga, kućanica, odgajateljica, psihologica… da ne nabrajam. Samo naprijed, ali bez mene! Ja sam sa svojom obitelji odlučila voditi drugačiji život.

O svom zanimanju iz snova više ni ne razmišljam. Samo se još ponekad prisjetim kad vidim s kakvim se problemima susreću učiteljice moje djece.

Preseljenje u drugu državu i život iz snova?

I samo sam još više sigurna da sam donijela najispravniju odluku. Nakon onih 5 sati provedenih na poslu, popodne je rezervirano za obitelj, pisanje bloga, čitanje, učenje, jednostavno za sve što me ispunjava i čini sretnom.

Da sam ostala u Hrvatskoj, vjerojatno bih i dalje bila nezadovoljna, ali sigurno ne bih mijenjala posao. Jer kad jednom stekneš neko zvanje, treba ga odraditi do kraja, do mirovine. Tako sam barem mislila sve dok nisam dobila priliku da vidim da tako ne mora biti.

Ne, uistinu ne mora biti! Sve je to samo u našim glavama, ali zašto raditi posao bez ljubavi? Isto tako sam naučila da se puno toga može raditi i bez određene stručne spreme. Puno je važnija volja, otvorenost prema novim situacijama, spremnost da se stvari nauče. Ono što sam naučila u školi nitko mi ne može uzeti. Dapače, puno toga mi je pomoglo u radu s vlastitom djecom. Znači, uzaludno nije školovanje bilo nikako. Važno je da sam izabrala život koji je najbolji za mene i koji ispunjava u potpunosti.

Radite li i vi posao iz snova? Ili ste na putu da ga pronađete? Ako je ovo drugo u pitanju, nadam se da ćete ustrajati u namjeri da ga pronađete.

p.s. Nemojte ovaj članak shvatiti kao nagovaranje da je promjena moguća samo ako promijenite državu. Kod mene je slučajno tako bilo. Gdje god bili, imate pravo započeti drugačiji posao, bez obzira na stečenu stručnu spremu. To je samo papir koji vam neće značiti puno ako se zbog nezadovoljstva i razočaranja na poslu razbolite.