Život u Njemačkoj – gostujući članak

Prije nego započnem sa pisanjem teksta, htjela bih se zahvaliti dragoj blogerici Raheli što me pozvala da napišem gostujući članak za njen blog. Predložila mi je da pišem nešto o temi koja je trenutno jako aktualna na području Balkana – životu u stranoj zemlji, ili u mom slučaju, život u Njemačkoj. Nakon 24 godine provedene u Hrvatskoj, 13 u Njemačkoj, mogu li reći gdje je bolje? Pokušat ću!

 JA i moj život u Njemačkoj!

Namjerno sam naglasila “ja” jer cilj ovoga članka nije da vas nagovaram na ostanak ili odlazak, nego da opišem vlastito iskustvo i kako izgleda život u Njemačkoj iz mog ugla.

Moja priča počinje krajem 2002. kada sam u Zagrebu upoznala svog današnjeg supruga. Kada mi je rekao odakle dolazi, prva reakcija bila je lavina smijeha. Zašto? Zato jer mi je najomraženiji predmet u gimnaziji bio upravo njemački. Kad se samo sjetim koliko sam se veselila zadnjem satu njemačkog u 4.razredu- bila sam sigurna da više nikada neću progovoriti ni jednu riječ na tom jeziku. Malo morgen!

U isto je vrijeme na poslovnom planu sve išlo kao podmazano – čekao se samo položen državni ispit i dobila bi stalno radno mjesto u školi gdje sam radila kao zamjena. Svi su to znali – tim je čuđenje bilo veće, jer ispit sam uspješno položila, a par dana iza toga ravnatelj je na sjednici upoznao kolege s mojom odlukom- da ih napuštam i odlazim za Njemačku! Ako se i sami odlučite za taj korak, neka vas ne iznenadi ono što bi mogli čuti od kolega – glasna kritika da ste se školovali na teret države, a sada kad bi državi mogli novac vratiti, odlazite!

Lagala bih kad bih rekla da mi je bilo svejedno kad sam čula primjedbu, ali u tom trenu više ništa nije moglo pokolebati odluku. Jesam li dugo razmišljala o odlasku? Kad sad zavrtim film u prošlost, pa i nisam. Sve se nekako posložilo u isti tren, g. Lovaš je dobio dobar posao ovdje, ja sam duboko u sebi počela sumnjati u ispravnost odluke o zanimanju iz snova.

Najteže od svega bilo je objaviti odluku mojoj obitelji. Rastanak s njima bio je težak, ali ne samo onda nego i dan danas. No s vremenom sam prihvatila da to jednostavno mora biti tako.

Prvi dani u novoj zemlji

Danas je Njemačka otvorena za sve koji žele tu doći i započeti novi život. Prednost je velika u odnosu na one koji su davnih godina dolazili i zbog nemogućnosti dobivanja dozvole, morali natrag. Danas ste vi ti koji sami odlučujete ostajete li ili ćete se ipak vratiti kući.

Prvi dani u novoj zemlji slični su svim novim situacijama koje u životu započnete – poput početka zajedničkog života, roditeljstva, selidbe u drugi grad u matičnoj zemlji… Osjećaj da ste izgubljeni u vremenu i prostoru, čas sreća, čas, tuga ili nesigurnost, preispitivanje je li potez bio ispravan, obuzimati će vas svako malo. Koliko će dugo potrajati, ovisi velikim dijelom i o vama. Ako krenete odmah učiti jezik, aktivno tražiti posao ili čak raditi, pomoći ćete si da počnete uživati u novom životu.

Da jezik ne bude bauk

Jedna od najvećih prepreki pri pomisli na selidbu za mnoge je jezik. Da biste same sebe razuvjerili da to ipak nije “znanstvena fantastika”, počnite jezik učiti još od kuće, preko interneta, iz knjiga.

Već i naučene osnove mogu vam pomoći u prvim danima. Jedno imajte uvijek na umu, niste ni prvi ni zadnji stranac koji je ušao u zemlju, a da ne zna jezik. Kada čujete kako pričaju neka školska djeca koja su tu rođena, shvatit ćete da panici uopće nije bilo mjesta. Ja sam tečajeve plaćala privatno, koštalo je poprilično, ali danas to gledam kao ulog u sebe, svoje školovanje, a takvi ulozi nikada nisu uzaludni.

Kasnije sam se učlanila u knjižnicu, i za 20 € godišnje članarine mogla sam jezik učiti on line, besplatno. Ta je opcija za svaku pohvalu! Osim mogućnosti privatnog plaćanja cijelog iznosa, u svakom gradu postoje i integracijski tečajevi koji su subvencionirani od države, pa se svakako vrijedi raspitati imate li na njih pravo.

Kako ja danas pričam? Nekad samouvjereno da se čude da nisam rodom odavde, drugi puta jedva rukama i nogama da nešto objasnim. Sve zavisi i od sugovornika. Neki će vam rado uskočiti i pripomoći kad vide da se mučite, drugi će vam pokazati da ih nervira vaše, ah, tek prosječno poznavanje jezika.

Padaju li tamo € s neba?

Ja već 13 godina čekam da se i to dogodi, ali moram tužno primijetiti da se to, barem u mom gradu, još nije dogodilo. Ne, tko želi zaraditi, mora i raditi. Prednost je samo u odnosu na Hrvatsku npr. da posla ima, i ako pošteno odradite, na kraju mjeseca ćete dobiti i plaću.

Pitanje je samo hoćete li naći posao u struci, ili ćete, kao i ja (sa diplomom u ormaru) naći posao za koji nije potrebna kvalifikacija. I tu morate biti debelokošci, jer će se naći barem netko od familije, prijatelja ili poznanika u domovini koji će vas onako, s podsmjehom, podsjećati koliko ste se samo godina školovali, nije li vas sramota raditi to što radite i slično.

Poznato mi, i opet kažem, kroz jedno uho unutra, kroz drugo van. Za mene je osobno veća sramota ništa ne htjeti raditi, nego raditi ono za što ti se trenutno pruža prilika. Kako vrijeme prolazi, tako postajemo sve sigurniji u sebe, širimo krug poznanstava čime raste i mogućnost za pronalaženjem boljeg radnog mjesta.

Na svom blogu pišem često o tome kako su potrebni upornost, strpljenje i rad na sebi (pri tome mislim da se stalno dalje školujemo) i nema toga što nećemo biti sposobni postići.

Vi tamo sa dobrim standardom!

Vjerovali ili ne, oni koji zadnjih par desetljeća nisu maknuli iz svog malog mjesta najbolje znaju kakav je standard vani. To je, naime najčešće spominjana riječ koju čujem prilikom svakog dolaska na godišnji. Pitam se stalno što uopće više znači “standard”? Voze li oni sa “visokim standardom” nove aute? Žive li u vlastitoj nekretnini? Imaju li najnovije smartphone? Sjede li u kafićima svaki dan?

To je standard? Ok. Onda moja obitelj ima jako nizak standard. Naš auto će uskoro proslaviti prvi okrugli rođendan (da, da, 10 godina, i ako nas posluži, htjeli bi ga barem još toliko voziti). Živimo kao podstanari i tako će i ostati. U kafiću sam zadnji puta bila… da izbrojim, prije 13 godina. Pa otkuda onda ljudima takva slika o strancima i visokom standardu?

Kako i neće misliti tako, kada vide susjeda Roberta kako nakon par mjeseci provedenih u Njemačkoj dolazi na godišnji sa novim novcatim BMW-om. To što je Robert mukotrpno radio dan i noć, skupio koju tisućicu viška, poletio u banku, podignuo kredit i zadužio se do vrata, ne zna i ne vidi nitko.

Njegova žena pak zove cijelo susjedstvo u goste da pokaže kako, jelte, “stranci” mogu bogato ugostiti, i tek usput, da pokaže nacrt nove kuće koju će graditi – u domovini. U Njemačkoj će se i dalje stiskati u jednosobnom socijalnom stanu, ali divan je život u Njemačkoj!

Vjerujte mi, standard u Hrvatskoj i Njemačkoj se puno ne razlikuje. I ovdje ima onih koji imaju puno, i onih koji prekapaju po smeću i traže koji zalogaj. Ima onih koji grcaju u kreditima i dugovima, i onih koji žive skromno i u skladu sa svojim mogućnostima. Onih koji će svaki novčić 2 puta okrenuti, i onih koji će ih potrošiti, a još nije došao kraj mjeseca.

A društvo, provodi?

Sjećate se kad sam zadnji puta otišla u kafić? Davno, da. Izlazi se i ovdje, laž bi bila kada bi tvrdila suprotno, ali kad se sjetim sebe dok sam bila u Hrvatskoj, i usporedim s mojim kolegicama ovdje, tu nema baš puno provoda ni pohođenja kafića.

Većina mojih radnih kolegica su moje vršnjakinje, bez djece, većina i bez stalne veze. Kad ih ponedjeljkom pitam što su radile za vikend, uvijek isto – bile doma i gledale tv, čitale. Kafići npr. ujutro ne rade, tek popodne.

Izlaze oni, da sad ne ispadne da tu kafića ili diskoteka uopće nema ili zjape prazni, ali u odnosu na ono što poznajem iz Hrvatske, ovo se ne može usporediti sa provodima u domovini. To je vjerojatno taj dobar standard o kojem drugi pričaju ;).

I ono što ste možda već i čuli, da su Nijemci hladan narod, štima. Kod njih je sve po planu i terminima, unaprijed isprogramirano, nekad mi se čini da žive kao roboti. Nisu baš previše gostoprimljivi, ali rado se ugoste kod stranaca i fino pojedu. Pozovu li vas u posjetu, onda se nemojte iznenaditi ako vas dočeka još smrznut kolač (iako su vas pozvali još prije 10 dana) i čaša vode (doživljeno :D). Ima ih, kao i nas, različitih. Neki će pomoći strancima, drugi ih baš i ne vole previše.

Ali stranci tu ne dolaze da bi bili omiljeni i voljeni od domaćeg stanovništva. Oni dolaze tu da bi pronašli posao, bolji život, ili, kao ja npr. bili uz voljenu osobu.

I za kraj: odgovor na pitanje s početka članka, gdje je bolje, u Hrvatskoj ili Njemačkoj? Najbolje je tamo gdje je čovjek i dušom i tijelom doma. Ja sam to u Njemačkoj, a vi morate probati, pa ćete mi reći.

Ostavite u komentarima svoj stav, iskustvo, pitanje ili tek neostvarenu želju!

Sve vas pozdravlja,

Lova Do Krova