Kad sam za potrebe pisanja ovog članka pitala jednu poznanicu kako po njenom mišljenju izgleda nezaposlenost, rekla mi je – dođi k nama u Hrvatsku i vidjet ćeš. Trenutno nije baš najbolje vrijeme za putovanje, pa pomislih, na popularnoj društvenoj mreži može se sigurno pronaći pokoje mišljenje. I nije potrajalo dugo.
Moj mali rodni gradić polako postaje turističko središte, ja ponosna na hrabre korake onih koji se odvažuju pokrenuti nešto, sve dok nisam pročitala komentare sugrađana. Žale se (bolje reći, kritiziraju) da je grad preko tjedna iza 22 sata mrtav- nema se gdje izaći s društvom. Kafići zatvoreni. Pa sam škicnula malo na stranice HZZ-a i pronašla podatak koji nije iznenadio – nezaposlenost i u tom gradu raste.
A po onoj zdravoj logici: nezaposlenost → nedostatak primanja → nema se novca, izlazak u kafiće nikako se ne uklapa u ovaj prirodni slijed. Ako ne radim i nemam novca, onda je zadnje na što ću misliti biti izlazak u kafiće preko tjedna.
Ako se pak brinu da će tim potezom grad izgubiti turiste koji će navedeni putokazima posjetiti grad, sigurno će na njihovoj listi “što vidjeti”, kafići biti pri dnu. Vjerujem da bi radije pogledali tvornicu kristala (koja je na žalost, zatvorena), muzeje kojih je sve manje, crkve (koje su otvorene jednom nedjeljno, na sat, dva).
Zašto sam se uopće dotakla ovih što zagovaraju kasni rad kafića? Jer je velika vjerojatnost da spadaju u one nezaposlene koji imaju vremena noću obilaziti ih, a preko dana spavaju. Zašto nisu pomislili kako razvoj grada može biti samo dobra prilika da se otvore dodatna radna mjesta, da se poveća prodaja (koja traži i proizvodnju, znači opet nova radna mjesta)?
Posljedice dugotrajne nezaposlenosti
No, po stranu s njima – nezaposlenost je dotakla i one koji bi htjeli izvući se iz tog začaranog kruga, ali su možda predugo u njemu, i svaku svijetlu pomisao o pronalasku posla zasjene dvije, tri mračne koje viču “nema šanse! ti to ne možeš! posla nema!”.
Nezaposlenost može ostaviti i te kakve posljedice na psihu. Dopustite li joj, začas vas može obuzeti depresija, besane noći mogle bi postati sve češće, polako počinje sumnja u vlastite sposobnosti. Strah od budućnosti neki pokušavaju utopiti u alkoholu, drugi se pak okreću kocki i vjeruju da samo jedan pravi dobitak može riješiti sve njihove probleme. Ne dajte se zaplašiti, mogućnosti da se suprotstavite ima i te kako!
Kako provoditi vrijeme dok ste nezaposleni?
1. Imajte uvijek na umu da znanja nije nikada previše. Znate li kako napisati kvalitetan životopis? Blaženka ih je do sad napisala na desetke i nesebično dijeli savjete kako i na što treba obratiti pažnju pišući ih. Loše napisanim životopisom već si u startu sami zatvarate vrata bilo koje firme. Znanje bilo kojeg stranog jezika može samo povećati mogućnost zapošljavanja. I ne, nije potrebno plaćati skupe škole, internet je idealno mjesto gdje besplatno možete skupljati znanje.
2. Pristanite raditi u nekoj firmi par tjedana bez novčane naknade. Možda će vam se na kraju zahvaliti i reći da vas ne trebaju, ali za uzvrat vam mogu napisati lijepu preporuku. Nemojte gledati na to kao iskorištavanje, nego priliku da vas bolje upoznaju, da se predstavite u najboljem svjetlu. Ako vas ne trebaju odmah, možda vam se jave za koji mjesec, godinu.
3. Molbu za posao odnesite sami i usput iskoristite priliku da vas uživo vide. Ne morate se javljati samo u firme koje su raspisale natječaj. Molbu možete odnijeti i tamo gdje trenutno ne trebaju radnika, ali tko zna, možda se uskoro ukaže potreba, a vaša molba će im onda biti prva pri ruci.
4. I kriza, i velika nezaposlenost ne moraju značiti da baš vi ne bi mogli pokrenuti neki vlastiti posao koji će u startu imati samo 1 zaposlenika i donositi vam minimalnu zaradu. Ako nemate trenutno ideju, tražite ju. Tražite i ljude oko sebe koji su u tome uspjeli, pričajte s njima, upijajte savjete. U svijetu postoje na tisuće čudnih poslova koji su onima koji su ih započeli, donijeli pristojan novac. Istražite malo što bi trebalo stanovnicima vašega grada, pitajte ljude imaju li prijedloge. Ne znači da će svatko tko prijedlog ima usuditi se i pretočiti ga u projekt. Možda ste upravi vi stvoreni za to. Danas je, zahvaljujuć internetu, lakše nego ikad s malo početnog kapitala pokrenuti nešto.
5. Nemojte se sramiti raditi poslove za koje mislite da ste prekvalificirani. Svaki posao je bolji od nezaposlenosti. Samo, nemojte onda ni očekivati platnu grupu koja odgovara vašoj stručnoj spremi. Ako ništa drugo, skratit ćete si vrijeme dok pronađete neki, za vas, bolji posao, naučiti nešto novo, biti okruženi ljudima i izvorom novih ideja. Sve je to bolje nego sjediti zatvoren u kući i imati osjećaj kako se cijeli svijet urotio protiv vas. I čekati. Da netko drugi poduzme nešto za vas.
Zaključak
Aktivno tražiti posao ne znači pričati uokolo kako bi nešto radili, ali posla nema. Aktivno tražiti znači svakodnevno pregledavati oglase, slati prijave i tamo gdje se trenutno ne nudi slobodno radno mjesto. Uvjerite poslodavca da ste baš vi najbolje rješenje za njegove probleme ili izazove.
Besplatno se školujte za vrijeme dok tražite posao. Internet ne služi samo za igranje igrica i dopisivanje na društvenim mrežama. Izbjegavajte društvo onih koji čekaju da posao padne s neba u krilo. Jer od njih nećete čuti ništa ohrabrujuće ili naučiti nešto novo. Oni će vas samo još više za sobom povući u rupu gdje ima sve manje sunca.
Ako imate još neki korisni savjet što se tiče izlaska iz nezaposlenosti, podijelite ga s nama!
E ovo zadnje je možda i najveći problem. Svi čekaju da im neko nađe posao, institucija, pojedinac, nebitno… A niko ne gleda kako da uposli ono što zna i ume ili da nauči nešto novo.
Sve znaš draga Blažo. I ti si sama primjer da ne treba sjediti prekriženih ruku, nego poduzeti sam da se izađe iz tog kruga. I gle čuda, može se uspjeti ;)
Odličan tekst! Ubola si baš u metu. Većina, uglavnom čeka da im sve “padne s neba”, a ne shvataju da ona; Pomozi sebi i Bog će tebi, to ne znači sedi i čekaj, već traži, radi, grizi, bori se..
Baš, lakše je jadikovati i ne poduzimati ništa. A onda su opet neki drugi krivi
Ljudima na ovim prostorima kronično nedostaje poletnosti, drugačijih perspektiva, vjere u bolje sutra. Imam osjećaj da su se svi nekako pomirili sa činjenicom da “posla nema” i da su sasvim pristojnu utjehu pronašli u zajedničkom kukanju. (Kukamo neprestano, a opet sve nekako funkcionira i uvijek se nađe koja kuna za kavu i cigare – fascinantno :D preživljavanje u oblaku duhanskog dima postaje normalno stanje stvari pa se više nitko i ne trudi zapravo probati živjeti) Moramo se svi skupa razbuditi, pronaći način – jer znam da način mora postojati, da je oko nas puno mogućnosti i da se od ovog “ničeg” nekako mora napraviti “nešto”. Ne trudimo se. Ili se ne trudimo dovoljno.
Divno si to rekla! Uvijek me iznova u Hrvatskoj ostave bez teksta prepuni kafići u podne. I neću sad o tome da je to ovdje rijetkost, pitam se uvijek pa otkud im novac? Jer, vjerujem da sigurno ne rade ako u podne u trenirci sjede i ispijaju kave. A što rade dok ispijaju? Jadikuju i psuju kako nemaju posla. Baš kako kažeš, kroničan nedostatak poleta da nešto poduzmu.
U biti, dobar je post. No, sa nekim se stvarima ne slažem.
Da li ste odlazili da odnesete svoj CV da Vas lično vide? Da li su Vas videli?
Volela bih da mi odgovorite kako znate da se samo sedi u kući i čeka da nešto padne s neba?
Možda po neko čeka, većina se trudi.
I zašto mislite da kafiće pune nezaposleni?
Niko iz moje porodice, i ćerke su mi sve bliže tridesetoj, godinama nije seo u neki kafić.
Hvala vam Snežana za komentar :) Tekst je nastao kao osvrt na mnogobrojne komentare mladih ljudi u jednoj grupi na društvenoj mreži. Uglavnom je najvažnije bilo što u gradu kasno navečer ne rade kafići. A nezaposlenost je velika. Pa je samo uslijedilo logično pitanje.
Jesam li odlazila odnijeti životopis osobno? Da, jesam. I radim to još uvijek (doduše sad u drugoj državi).
A što se tiče toga kako znam da netko samo sjedi kod kuće- na žalost, imam to prilike čuti i vidjeti svaki puta kad dođem u Hr. Počevši već od najbliže familije, pa do susjeda i poznanika. Kao što sam napisala, nisu svi takvi, ali ima i onih koji sjede i radije kukaju, ali čekaju da neki “veliki” dobro plaćeni posao padne s neba. Ponavljam, nisu svi, ali ima ih poprilično, barem u Hr.
Bili smo u ljeti prije 3 g na godišnjem u jednom slavonskom selu, bračni par je iznajmljivao apartmane i pored su imali restoran. Mogli su imati gostiju na pretek, ali oni su radije zatvorili ogradu, pogasili svjetla i rekli da ne rade (kako je vlasnik rekao, treba se i odmarati). Ali naši su se razgovori uvijek svodili na to kako je teško živjeti u Hr i kako se posla nema (da bi već par minuta kasnije otjerali nove goste riječima da imaju zatvoreno). Govorim čistu istinu. Što su na kraju time dobili? Od mene lošu preporuku i najmanje 4 gosta manje svake sljedeće godine.
Ne znam kako je u mjestu gdje vi živite, ali kafići u glavnom gradu Hr (i manjem gradu pored Zagreba) su puni od ranoga jutra (do kasno navečer). Mogu razumjeti da se nakon posla ode na kavu (što ja npr. ni onda ne radim), ali u 9, 11, 13 sati? I otkuda ja to znam da su kafići puni? Jer dolazimo par puta na godišnji u Hr, i u to vrijeme odemo s djecom prošetati, u kupovinu, na plac. A nekako ne mogu vjerovati da baš u to vrijeme (kad u Hr nije ferije) imaju svi godišnji.
Hvala što ste odgovorili na moj komentar, nisam to ranije videla.
U svemu ima izuzetaka.
Napisala sam komentar koji se odnosio na tačku 3.
Volela bih da neko od nezaposlenih iz moje porodice (samo sam ja zaposlena) dobije priliku da negde volontira nekoliko dana. Toga ovde nema!
Niko ne želi da mu se neko nepoznat muva po firmi.
Tačka 5.
Moj muž je od 33 godine radnog staža 30 bio na rukovodećim poslovima. Pošten – zbog poštenja je i ostao bez posla. Ne ustručava se da radi bilo šta, povremeno radi kao čuvar. Nema posla ni kod Vuka, ni košenja dvorišta, ni cepanja drva, ljudi to nemaju odakle platiti.
Ipak, stalno nešto pokušavamo, ne odustajemo, razočaramo se, pa se podignemo.
Hvala na razumevanju.
Draga Mirna, otkrila sam tvoj blog jucer.Dosla sam s posla i poslije obavljanja nesto kucanskih poslova, ne silazim odavde. Ovaj blog je totalno otkrice. Odmah sam skinula tablicu i unijela prihode i troskove. O tome bi se dalo pricati, ali nesto me drugo zanima. Ukratko, mada nije tema, mozes li, molim, kad budes imala vremena napisati jos malo o pasivnim prihodima, tocnije, zanima me auxmoney.
Kako odabrati gdje uloziti svoj novac, za sigurne ne nuzno i najvece prinose putem auxmoney?
Pitam jer sigurno imate iskustva, a ja tek nadobudno citam njihovu stranicu, slusam glazbu s Yutube-a, i pisem ovu poruku. Zanima me sigurnost servisa auxmoney? Koliki iznos ulaganja preporucujete za prihode od cca 100 Eura mj.?
Hvala na tvom vremenu
Daliborka
Draga Daliborka dobro došla na blog, baš me obradovao tvoj komentar :) I kod nas je sve počelo s uvidom u troškove i prihode, otkako ih redovno zapisujemo, vjeruj mi izdaci su se u pola smanjili. A ništa manje nemamo, pa se još uvijek pitam na što smo to prije trošili. Uglavnom, praćenje kućnog budžeta je super savjet koji ispočetka zahtjeva malo više truda, ali kasnije automatski upisuješ sve izdatke (ja ih upišem čim izađem iz trgovine).
Što se tiče auxmoney, mi sad već duže vrijeme ulažemo i još uvijek smo super zadovoljni. Na početku smo ulagali u projekte veće svote (po 500 €, ali za nas je to puno), i tu se opekli. Par projekata je otišlo u stečaj, i tko zna hoćemo li ikada više vidjeti svoj novac. Sada ulažemo manje svote, ali ne više kao prije ručno tražeći projekte, nego auxmoney nudi mogućnost da oni to rade za nas. Mi odredimo kriterije u koje projekte želimo ulagati i koju svotu, uplatimo novac na njihov račun i oni ulažu kad se pojavi projekt koji odgovara našim željama.
U prosjeku je kamata na auxmoney 6% (5 kad se odbije 1% njihovih troškova), znači da bi trebalo uložiti 24 000 € da bi mjesečno izašlo 100 € prihoda. Rizičniji projekti daju i veću kamatu pa je potreban manji iznos, ali mi u njih ne ulažemo.
Ako imaš još pitanja, slobodno pitaj :) LP
Draga Mirna, ja sam dete privatnika i radila sam puno radno vreme (i prekovremeno :))od svoje dvanaeste godine. Mislim da sam, do odlaska na fakultet, zaradila novac koji sam kasnije na fakultetu sigurno potrošila. Tata je uvek govorio da život bez rada nema smisla i njegov san je bio da imamo porodični biznis. I jesmo ga imali, a moji roditelji ga imaju još uvek. Ja sam radila i dok sam studirala, i posle studija, i u inostranstvu, i trudna, i od kuće, i van struke, ali danas imam ozbiljan problem sa radnim vremenom od 10 sati dnevno, imam problem sa otpuštanjem žena i mama (osetila na svojoj koži) i sa svom tom korporativnom kulturom koja nam se nameće kao nešto prirodno i etičko. Najradije ne bih da se uklapam u te veštačke obrasce. Najradije bih, kao i tata, naš porodični biznis i, kao moja mama, našu baštu.
I ja sanjam o našem malom, obiteljskom biznisu :) I ostvarit će se jednoga dana, sigurna sam. I vama to želim :)
A što se tiče korporativne kulture- sve je to lijepo zamišljeno, samo rijetko gdje je uistinu tako kako bi trebalo biti. Još jedan razlog za nas da dokažemo na vlastitom primjeru da ne mora biti tako ;)