Što je uistinu potrebno za sreću (iz mog ugla) – gostujući članak

Autor: Rahela Vukušić Druško

Ovo nije samo priča o sreći, ovo je ujedno svjedočanstvo o bolesti, vjeri, borbi i ozdravljenju. Do prije godinu i pol, imala sam vrlo nejasne kriterije što bi se, zapravo, u mom životu trebalo dogoditi da bih bila sretna. Imala sam solidne uvjete života. Nakon par zajedničkih godina, muž (tada dečko) i ja odlučili smo se na brak i proširenje naše male zajednice. Nitko sretniji od nas, kad je pregled pokazao da sam – TRUDNA! Imali smo gdje živjeti. Primanja su bila solidna. Naš odnos ugodan i sređen. Imali smo sve preduvjete za SRETAN život.

Što je uistinu potrebno za sreću

Posao je imao samo moj muž i to me činilo vječito nezadovoljnom. Nikako nisam mogla pronaći u čemu ću se ostvariti, ako – NE RADIM! Naime, doselila sam iz Rijeke; a prije toga sam par godina živjela u Zagrebu i Dublinu i čitavo vrijeme sam RADILA! U Slavoniju smo oboje doselili, muž zbog posla (još prije 11 god.), ja za njim (posla u Rijeci ionako nije bilo). Nije mene činilo nesretnom to što samo on radi, jer se zbog toga nisam osjećala manje vrijednom u našoj zajednici. Moj muž se od početka same veze ponašao uvijek jednako. Radila, ne radila (kasnije je došlo ono – u zdravlju i u bolesti). Uvijek je bio isti. Tu njegovu stabilnost i ne prevrtljivosti sam oduvijek jako cijenila.

S obzirom da sam po prirodi vrlo znatiželjna, pomalo sam oduvijek nemirnog duha. Stalno mislim, poput djeteta, da nešto propuštam. :) Kao i većina, očito da sam stvari uzela zdravo za gotovo, jer ako sam uistinu bila zahvalna, onda čemu propitkivanje… jesmo li trebali otići živjeti van, jesmo li trebali otići živjeti u grad… i tako unedogled.

Onda se dogodio preokret. Borba. Muka. Neizvjesnost. Kušnja. Sumnja.

U gotovo šestom mjesecu trudnoće, prilikom rutinskog pregleda, otkrivena mi je cista u abdomenu, veličine – čitaj: gotovo pola metra. Da, gotovo pola metra (do prije operacije 53 cm) nekakve sumnjive tvorevine u mom organizmu i gura dijete koje se razvija u utrobi. Što sam mogla pomislit, nego ono najgore. Ležala sam na stolu za pregled, raskolačenih očiju od straha. Naime, nisu odmah dijagnosticirali. Pomislila sam: to da mora da je nešto “zločesto” (hvala Bogu nije bilo), jer što bi se tako nevjerojatno brzo proširilo (širilo se godinama, ali se nije znalo, no tada nisam imala još tih saznanja).

Osjećala sam se zdravo, normalno, dobro (osim uobičajenih trudničkih simptoma). Tako da mi nije bilo jasno, kako toliki poremećaj u organizmu, a osjećam se sasvim ok.

Da ne duljim, prevezena sam u Zagreb, u “Petrovu bolnicu”, na odjel za patologiju trudnoće (iako je moja trudnoća kao trudnoća bila uredna; no radi ovih drugih problema koje sam imala). Nakon MR i drugih pretraga, ispostavilo se da imam hidronefrozu 4. stupnja (hidronefroza je proširenje (dilatacija) kanalnog sustava bubrega do kojeg dolazi uslijed nakupljanja mokraće). Strašno!!!

No, ipak mi je laknulo… jer se ispostavilo kako nije zločudno. I što da vam kažem? Strah za dijete- hoću li iznijeti trudnoću, strah za vlastiti život… Čekali su me porod i operacija. Bubreg je morao van. U međuvremenu je, pod utjecajem hormona, još rastao.

Molila sam, plakala sam. Susjeda (starija gospođa) organizirala je molitvene skupine. I, uistinu, nalazi su bili mirni gotovo do pred porod (dijete sam rodila samo 11 dana ranije – porod je bio carski).

Tada znate, itekako znate, da ste bilo jako nezahvalni!!! Da ste uzeli zdravo za gotovo vašu obitelj, vaše zdravlje i mislili ste da se ništa od toga ne može promijeniti. Stavili ste se (ili se stavljate) u ulogu Stvoritelja (ovdje ne namećem svoja vjerska uvjerenja, ali govorim iz njih).

Život je bio negdje drugdje. Ležala sam u bolnici tri mjeseca. Dobro se sjećam, jednom prilikom, muž mi je zaboravio spavaćicu u autu. Išla sam s njim do auta, a on se spremao doma. Posjete su bile završile (smjela sam u pratnji biti vani – u krugu bolnice). Kad sam došla do auta, sjela sam na vozačevo mjesto i ridala… dobrih 10- ak minuta. Mislila sam kako nikada neće doći to vrijeme da izađem iz bolnice- ako preživim. Ta misao me proganjala – porod se sam po sebi zna zakomplicirati, a ja sam imala dupli problem. Teško sam disala (cista je pritiskala ošit), teško sam se kretala… Psihički sam bila vrlo rastrojena.

Ne volim govoriti o bolesti, kao bolesti. Radije biram riječ- disbalans. Duboko sam uvjerena da bolesti nema ondje gdje je balans i gdje nema potisnutih emocija. Oduvijek sam bila takav tip koji ne osvješčuje, već potiskuje.

U narodu se kaže da bolestan čovjek ima tisuće želja, a bolestan samo jednu. Provjereno. Istinito!!!

Nisam imala mira. Nazivala sam prijatelje. Obilazio me prijatelj svećenik. Primila sam bolesničko pomazanje, oboje (muž i ja) smo postili, odlazili na mise… sasvim slučajno (govorim slučajno, iako smatram kako slučajnost ne postoji) u sobu su dolazile časne sestre (u posjet kolegici), polagale ruke na moje tijelo…

Imala sam osjećaj da se vani sve kreće… živi… ljudi se bave svakodnevnim stvarima – odlaze u trgovine, na tržnice, pripremaju objede za najdraže, igraju se u parku s djecom… a moj život stoji… naš život… mama i beba- obje u opasnosti!!!

Dakle, tkogod nije siguran oko definicije pojma sreće, predlažem mu da se prošeće po bolnicama. Začude me ljudi kad slušam njihovu kuknjavu. Nemamo love, nemamo dobre odnose, nemamo veću kuću, ili bolji auto (materijalnu grabežljivost smatram apsurdom) nemamo ovo, nemamo ono… a što imate?! Jeste li zahvalni za išta od onog što imate?! Ili mislite da to što imate nije dovoljno?!

Da se vratim na slijed događaja o kojima sam govorila. Nalazi su se pogoršali, rodila sam carskim rezom i odmah drugi dan sam hitno operirana. Kad sam shvatila da je operacija gotova i da sam BUDNA, odahnula sam… još su preda mnom bili dani na odjelu intenzivne njege, s jako puno cjevčica oko sebe, raznih medikamenata, vrijeme oporavka (od predugog ležanja nisam mogla stajati na nogama).

To je iskustvo koje nikome ne bih poželjela, ali je ujedno dragocjeno iskustvo. Onaj gore zna zašto?! Ja imam djelomičan odgovor (potisnute emocije).

Više za sreću ne postavljam uvjete- u smislu… bit ću sretna AKO… otputujem, zaposlim se, otvorim vlastiti posao… i tako mogu nabrajati unedogled. Vjerujte, mislila sam da sam zdrava. Ni na kraj pameti mi nije bilo da se nešto događa u mom organizmu. Nemojte se bahatiti. Budite zahvalni za sve što imate. I nemojte stvari uzimati zdravo za gotovo. Život se promijeni u sekundi. Meni se počeo mijenjati u roku par minuta, u ginekološkoj ordinaciji.

Ono što još želim reći je da sami odlučujemo hoćemo li biti sretni. Sreća je stvar IZBORA, a ne datih okolnosti (govorim o više-manje normalnim uvjetima… ne o ekstremima).

Pišite koja je vaša formula za sreću i kako vi održavate balans.


Rahela Vukušić Druško rođena je 1980. u Rijeci. Nakon Rijeke, Zagreba i Dublina, sreću je sa svojim mužem i njihovom malenom djevojčicom pronašla u mirnome mjestu u Slavoniji.

Kako sama za sebe kaže, po prirodi je društvenjak, kao i nepopravljivi idealist, s visokom dozom tolerancije i empatije prema čovjeku.  Pisana riječ njena je velika strast. Riječi su njen život… bilo da ih piše, izgovara, ili čita…

Ako posjetite njen blog ili je upoznate privatno, onda ćete se uistinu uvjeriti da je točno sve što kaže.

S pisanjem na blogu započela je nedavno, a već je na blog privukla mnogo čitatelja, koji su jednom na njega došli i odlučili njemu, i njoj, ostati vjerni.

Hvala joj što je napisala ovaj predivan članak i bila gost na mom blogu!

Prijavite se za newsletter!

Prijavite se sada i primajte email svaki puta kada bude objavljen novi članak.

Slažem se da moji osobni podaci budu preneseni na MailChimp ( više informacija )

Možete se odjaviti u svako vrijeme.

3 thoughts on “Što je uistinu potrebno za sreću (iz mog ugla) – gostujući članak

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *