U zadnje vrijeme sve češće u novinama osviću članci o osobama koje su se odlučile u potpunosti odreći odlaska u kupovinu. Ili jednostavnije, štrajkaju!
Poderanu odjeću sami pokrpaju, preprave, nasljeđuju od prijatelja koji su odlučili isprazniti ormare i otići u šoping po nove, modernije stvari. Neki najekstremniji slučajevi ne kupuju više ni hranu nego obilaze kante za smeće i vade ostatke nečijeg ručka ili večere, donesu to kući i pojedu.Kako živim pored jednog restorana, imam priliku svako jutro sresti pristojnog gospodina srednjih godina koji dobro opremljen pretražuje kantu za smeće i zadovoljno odlazi sa punom vrećicom hrane. I, kaže da ne radi to jer je siromašan, nego zašto da odlazi u trgovinu i troši novac na hranu, kad mu se ona već skoro na tanjuru nudi gdje god se okrene.
Čitala sam intervju s jednom mladom ženom koja je odlučila izliječiti se od pretjeranog konzumiranja, tako da više uopće nije odlazila u trgovinu, osim po hranu. Kaže da je ta godina za nju bila godina velikog odricanja, da je često prolazila krize jer je nešto poželjela, i potrajalo je dok bi kriza prošla.
Da smo danas okruženi i bombardirani s reklamama svugdje oko nas, istina je. I da je sve više ljudi koji oboljevaju od potrebe da stalno odlaze u trgovinu i troše, i to je istina. Ali je li baš takav radikalni pristup jedini način da se promijene navike?
Kako da si kupim što želim?
Vidite li da ste i sami upali u tu zamku, probajte se sjetiti što ste si jako željeli prije par tjedana i tu stvar kupili. Gdje je ona sada? Kad je uzmete u ruke, ili pogledate, jeste li zadovoljni i mislite li da ste kupili nešto vrijedno i dobro? Ako je vaš odgovor potvrdan, onda je kupovina bila ispravna. Ako taj predmet pak još leži zapakiran u kutu sobe, ili ste već poželjeli nešto drugo, bolje, onda je kupovina bila promašena. Ali nemojte to shvatiti tragično, nego ponukani tim primjerom, kažite sebi da ne želite biti nerazumni potrošač.
U poznatoj američkoj knjizi Your money or your life autori osvješćuju taj problem u 6. koraku. Iako je knjiga napisana prije dvadesetak godina, problem je ostao i danas – ovisnost o potrošnji nekontrolirano raste, izaziva nezadovoljstvo i nemoć u potrošačima, ali teško je promijeniti to. No autori ne zagovaraju način na koji se od ovisnosti žele izliječiti osobe u člancima koje sam na početku spomenula.
Želimo li si nešto kupiti, potrebno je najprije pribaviti što više informacija o predmetu, usporediti razne marke, potražiti je li netko već negdje na internetu dao ocjenu, pronaći trgovinu gdje je predmet najpovoljniji. Provedimo najprije jedno malo istraživanje o željenoj stvari. Možda će proći i par tjedana, ali to samo znači da ste se uistinu potrudili saznati što više. Ako nakon svega još uvijek mislite i želite taj predmet, ako ste uštedjeli dovoljno novaca, kupite ga. Osjetit ćete sreću i ponos na sebe jer sada imate ono što ste si tjednima, mjesecima željeli. Utrošili ste dosta vremena i energije u taj proces, ali stvar koju ste kupili sigurno neće za tjedan, dva pasti u zaborav, više ćete ju čuvati i cijeniti jer je put do nje bio naporniji nego kada ste kupili nešto eto samo da kupite i zadovoljite svoj potrošački poriv.
I djeca postaju ovisnici o kupovini
Ako ste i sami roditelji, onda vam je vjerojatno poznato kako je to kad se s djecom ode u kupovinu. Kada im i dopustite da si nešto izaberu, postaju izgubljeni u beskrajnom šarenilu igračaka. Ako se na kraju i odluče za jednu, sreća traje taman dok dođu kući i raspakiraju je. I onda bi već mogli kupiti nešto drugo. Lista njihovih želja obično nema kraj. Ako sami na svojoj koži niste doživjeli, onda ste sigurno barem jednom imali prilike vidjeti tuđe dijete koje dobije napadaje bijesa, ljutnje, jer nije dobilo što je poželjelo. Na kraju je to stresna situacija i za dijete i za roditelja. Ali ni savjet da djecu ostavimo kod kuće i obavimo kupovinu sami, nije uvijek ostvariv. Preostaje nam jedino da s djecom puno pričamo i učimo ih da postepeno usvajaju naviku razlučivanja što stvarno žele i koliko im je to potrebno.
Moja su me djeca, očarana reklamom za dječju kameru, tjednima nagovarala, navodila desetke razloga zašto im baš ta kamera treba. Budući su se bližili rođendani, još su više opravdavali svoju upornost u namjeri da im se kamera kupi. Jednu sam si večer dala vremena, sjela za kompjutor i iščitala par stranica komentara o čarobnoj kameri. Ispostavilo se da kamera ne radi nešto pretjerano dobre slike ( a to je bio glavni razlog zašto su ju htjeli imati ), igrice na njoj su za manju djecu, uglavnom to je bila igračka koja nije bila prikladna za veću djecu. Pokazala sam im što drugi pišu, pričali smo, i sami su zaključili da to njima ne treba. Juhuu! Put je bio malo duži, ali uvidjeli su i sami da nije baš sve tako super kako reklama prikazuje.
Budući su oni veći i polako se uče služiti internetom, pokazujem im kako da najprije istraže je li to što su poželjeli stvarno vrijedno, trebaju li to uistinu, potičem ih da imaju strpljenja u odluci. Naravno da je to kompleksan put, da iznova pokleknu reklamama, ali vjerujem da će se moja upornost i trud isplatiti. Ono što već sada primjećujem u odnosu na prije, je da već duže nisam čula rečenicu “Ali već nam dugo nisi ništa kupila!” .
Bilo djeci, bilo nama odraslima teško je odoljeti iskušenju da stalno nešto kupujemo kad nas sa svih strana okružuju reklame koje nas uvjeravaju da je baš to najbolje za nas. No nije teško naučiti kako se nositi sa time, kako ne reagirati na reklame. Važno je samo ako primijetite da kupujete nekontrolirano, da si to priznate i odlučite promijeniti sebe i svoj pristup potrošnji. Kada vama to uspije, onda se ne morate bojati da nećete znati vašoj djeci prenijeti vaša iskustva i naučiti ih da i sami ne pokleknu pod potrošačkom groznicom.